ONI SU NAŠE BOGATSTVO

Ono što smo znali, ali nismo dovoljno isticali!

Godinama organiziram promidžbe po školama, sajmovima i drugim manifestacijama, ali sam studente pozivala samo na predstavljanja Učilišta na raznim gospodarskim sajmovima ili sajmovima fakulteta, a ne i po školama. Nisam ih uključivala jer mi se to činio vrlo zahtjevan „projekt“. Veliki broj pregleda gdje je tko završio srednju školu, veliki broj razgovora i dogovora i dr. Ove godine sam se za to odlučila i nisam požalila.

Kako je bilo ove akademske godine?

Priča počinje ovako:

Spremao se 15. Sajam fakulteta u križevačkoj gimnaziji. Svake godine bivši učenici dolaze predstavljati visokoškolsku ustanovu u kojoj studiraju. Poslažu se klupe, napišu se imena ustanova i dolaze maturanti informirati se o određenom studiju. Tako su redovito išli i naši studenti koji su završili križevačku gimnaziju. Ovaj put su u Gimnaziji odlučili da će, uz navedeno, omogućiti zainteresiranim visokoškolskim ustanovama da se same predstave. Prijavili smo se i mi za kratku prezentaciju. Pomislim da pozovem bivšu gimnazijalku Mihaelu, a našu završenu studenticu koja sad radi na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, da „iz prve ruke“ ispriča svoj put od gimnazije, preko VGUK do posla koji danas radi. Nazovem ju i objasnim o čemu se radi. Mihaela mi odgovara da bi vrlo rado došla, ali da je upravo na doktorskom studiju u Belgiji. I što sada? Tada mi na pamet padne ideja da ono što bi rekla na prezentaciji, naprosto snimi na mobitel i pošalje mi. Imat ćemo i sliku i priču. I tako je i bilo. Između raznih obveza, praktički u jednom danu, to je i učinjeno. Svaka čast! Na samu prezentaciju i sajam došlo je još petoro naših studenata, bivših maturanata križevačke gimnazije. Njihove priče i snimljeni materijal maturanti su slušali vrlo pažljivo.

I tako je krenulo dalje, škola za školom, prezentacija za prezentacijom i nazivanje sadašnjih i bivših studenata, koji su bili učenici škola koje sam posjećivala.

Od predstavljanja našeg Učilišta krajem studenoga prošle godine u križevačkoj gimnaziji do danas sudjelovalo je na razne načine više od 50 sadašnjih i bivših studenata. Sve sam ih nazvala i svi redom su odgovorili da bi vrlo rado ispričali maturantima svoje iskustvo studiranja, a i rado su htjeli vidjeti nastavnike (a i oni njih) i školu u kojoj su proveli četiri godine. Većina ih nije iz mjesta gdje su išli u srednju školu, ali to nije bio razlog zbog kojeg se ne bi odazvali. Bilo je onih koji su zaposleni i nisu mogli dobiti slobodan dan, ali i onih koji su to nekako isposlovali. Bilo je onih koji su nastavili studirati u Zagrebu ili Osijeku i zbog udaljenosti, a češće zbog studentskih obveza, nisu mogli doći, ali i onih koji su to nekako riješili i došli ili su svoju priču snimili i poslali mi.

Jedni su se vozili sa mnom, drugi su sami došli autom ili javnim prijevozom, neke su čak na dogovoreno mjesto dovozili i roditelji. Lijepo smo se družili, razgovarali o svemu dobrome i lošemu tijekom studiranja.

Ako zaboravim da je samo jedan student rekao da će doći, ali se na kraju na to oglušio, mogu slobodno reći da od njih 70-ak s kojima sam komunicirala, nitko, baš nitko, nije odbio sudjelovati u promidžbi Učilišta.

I tako mi je pala na pamet misao iz naslova, a to je: ONI SU NAŠE BOGATSTVO! Ono što smo znali, ali nismo dovoljno isticali!

Na našim stranicama piše:

 „Misija Visokoga gospodarskog učilišta u Križevcima kao javne i samostalne visokoškolske ustanove je izobrazba kompetentnih stručnjaka iz biotehničkog (polje poljoprivreda) i društvenoga (polje ekonomija) znanstvenog područja izvođenjem preddiplomskih stručnih i specijalističkih diplomskih stručnih studija.“

Ali se onda upitam: zar to nije misija svake obrazovne ustanove, svake u svom području? Jedna od specifičnosti našeg Učilišta je ono što su naši sadašnji i bivši studenti najviše isticali. Svima, redovito baš svima, priče su počinjale od toga da našem studiju daju veliki plus što imaju puno prakse, što znanje koje dobivaju nije temeljeno samo, kako kažu, „na bubanju gradiva napamet“, nego to sve vide na praksi, vježbama i terenskoj nastavi. Oni koji su nastavili studij na sveučilišnim studijima ističu kako tamo profesori prepoznaju da dolaze iz Križevaca, upravo zbog puno prakse koju su imali. Zanimljivo je jedno predstavljanje u kojem je bivša studentica, da bi objasnila što to znači teorija i praksa, ispričala  primjer kako je na daljnjem školovanju pisala test u kojem nije bila sigurna u odgovor i onda joj je sinulo: kako to ne znaš, pa to si radila na Učilištu i na osnovi toga odgovor je bio tu. Bilo je tu govora i o upisu zbog dobre reputacije Učilišta. Najčešće se isticao familijaran odnos u kojem se trebaju znati pravila. Potrebno je naučiti gradivo, ali zbog susretljivosti nastavnog i nenastavnog osoblja, uvijek spremnosti na pomoć, to je olakšano. „Na Učilištu studenti nisu neki broj“ – reklo je nekoliko studenata „nego vas nastavnici znaju po imenu i prezimenu“. Nadalje je bilo riječi o zadovoljstvu s mogućnošću dobivanja velikog broja stipendija: državne stipendije, STEM stipendije, ali posebno su isticali stipendiju za odlazak na praksu u inozemstvo putem Erasmus+ mobilnosti studenata. Naravno da se često spominjalo i dobro druženje na izvannastavnim aktivnostima, od odlaska na razna sportska natjecanja, druženje studenata našeg Učilišta sa studentima drugih visokoobrazovnih institucija iz Hrvatske i inozemstva, i to u Hrvatskoj i inozemstvu,  do druženja na terenskoj nastavi kao i križevačkih druženja, studentskih zabava, poznatog Studentskog bala i sl.

Iako sam znala vrijednost tih mladih ljudi jer sam s njima gotovo u svakodnevnom kontaktu, u ovoj opsežnijoj „kampanji“ sam stvarno osvijestila spoznaju kakvi su to prekrasni ljudi, svjesni pripadnosti mjestu na kojem studiraju, svjesni što im Učilište nudi, svjesni te tople sredine u kojoj, kako kažu, uz učenje imaju osjećaj kao da smo jedna velika obitelj, profesori ih pitaju kako su, potiču ih na rad i napredovanje, na osamostaljivanje, na stvaranje vlastitog kritičkog mišljenja……..

Zbog ovoga, ali i još mnogo drugoga, smatram da je ovu priču trebalo ispričati. U priči su mogla biti još brojna imena jer sam sigurna da bi i drugi studenti isto postupili da sam ih zvala, ali za sadašnju zahvalu to su studenti koje možete vidjeti u napravljenoj prezentaciji. 

Predstavljanje Učilišta po školama provodile su dr. sc. Tatjana Jelen, prodekanica za nastavu i studente (u 7 škola održano 7 prezentacija) i dr. sc. Marcela Andreata-Koren, pročelnica Odjela za preddiplomski stručni studij na VGUK (u 30 škola održano 35 prezentacija).

Predstavljanje Učilišta na 15. sajmu studija (gimnazija Križevci) i Sajmu fakulteta BBŽ (Bjelovar) organizirala i sudjelovala dr. sc. Marcela Andreata-Koren. 

Predstavljanje Učilišta  na sajmu Viroexpo (Virovitica) i Proljetnom međunarodnom bjelovarskom sajmu (Gudovac) organizirala dr. sc. Marcela Andreata-Koren, sudjelovali: dr. sc. Marcela Andreata-Koren, dr. sc. Renata Erhatić, Marijana Vrbančić, mag.ing.agr. i dr. sc. Dražen Čuklić.

Hvala svim studentima koji su sudjelovali u navedenim promidžbenim aktivnostima.

Hvala svim studentima koji će sudjelovati u budućim aktivnostima.

Uvijek budite ponosni na Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, ono to zavrjeđuje!

 

            

 Izvješće i prezentaciju priredila:

Marcela Andreata-Koren, pročelnica Odjela za preddiplomski stručni studij